Jednog jesenskog dana prolazeći ulicom susrećem dječicu, mlade, stare, nasmijane, zamišljene, zabrinute. Ukratko, susrećem ljude koji su u principu znatiželjni. Čini mi se: to je jedna od najčešćih karekteristika pogotovo za mala mjesta. Ima to svojih prednosti i mana. Ali sada nećemo o tome razglabati. Naime želim se osvrnuti na sukob generacija.

Dakle, da budem preciznija. Jedna tinejdžerica pretpostavljam iz škole ide i sluša mp3. Onako u svom ritmu poskakiva, vjerovatno i ritmom regulira korak i tako odluta u svoj svijet. Tom ritmu uglavnom se nadoda i još koja automobilska sirena, ali u tom trenu vjerovatno ju to ne zabrinjava. Sada se mislite, zašto o ovom pišem?! Pa to je danas najnormalnija pojava. Malo strpljenja molim! U jednom trenutku prilazi mi starica, koja baš onako polako i zamišljeno, dodala bi i zabrinuto okreće glavu i tiho u sebi sažaljeva. Pita me:"Tko je ta djevojčica? Tiho mrmlja, što sve na ovom svijetu ima, jadna djevojčica ne čuje, u oba uha ima slušni aparat."

Sada Vam je već jasno zašto to nazivam sukobom generacija. No ova priča ima i još jedan svoj dodatak, a Vi ćete ocijeniti je li to uredu ili ne. Naravno da sam odmah skužila da se ne radi o nikakvom slušnom aparatu nego o mp3 uređaju. U tom trenutku sam saslušala staricu, lijepo je pozdravila i odgovorila joj da zapravo ne znam o čemu se radi. Naravno da je starica nastavila sa svojim sažaljevanjem. Pokazalo je to naborano lice svu brigu i tugu. Ja sam nastavila svojim putem, pitajući se jesam li ispravno postupila? Jedan korak okrivljujući se, a drugi pak korak pronalaskom opravdanja... Jer kako bi ja starici zaista u poznim godinama objasnila o čemu se uistinu radi?

Ovakvih situacija u 21. stoljeću naravno da ima mnogo. Ali kakvu pouku izvući iz ovakve priče? Život postaje sve brži i brži, ili ga mi takvim činimo. Živimo svojim ritmom, ne osluhujući druge note,taktove. Gazimo tako uglavnom po svojim stazama, bez pauza. Ne zastajući pred nekom notom koja se izgubila i koja se teško uklapa u neku novu melodiju, u neko novo vrijeme. Kao da se gubi strpljenje, tolerancija. Nažalost to je naša slika društva.

Zato prihvaćam i ja svoju opasku. Kao da koračamo sa najtamnijim naočalama na očima, sa najjačom melodijom u ušima i poznamo samo svoj put, pravac. Ali što će nam taj pravac kada ćemo biti sami, nije li bolje zastati, popričati, saslušati staricu, ukrasti malo svoga vremena i primjetiti druge pored sebe?
 

naslovna fotografija: pticica.com