Post festum jednog od najvećih sportskih događaja u povijesti drniškog kraja.

Dojmovi nakon velike utakmice Zagore i trenutno najbolje hrvatske momčadi polako se stišavaju, ali sjećanje na ovaj zaista veliki sportski i društveni događaj u Unešiću i dalje ne blijedi. Dan u kojem je mjesto od svega četiri stotine stanovnika postalo najpoželjnije odredište velikog broja zaljubljenika u Zagoru, nogometnih sladokusaca, poznatih javnih osoba, estradnih zvijezda i brojnih medija svakako će ostati zapisan u povijesti ovog često zapostavljenog i marginaliziranog kraja.

O sportskoj strani priče potrošeno je već dosta tinte u svim medijima. I boljim je poznavateljima NK Zagore ovaj sportski rezultat zasigurno iznenađenje, ali i zaslužena nagrada za rad i upornost u afirmiranju svoga kluba i mjesta. Dobro organiziran klub vođen od strane grupe nogometnih entuzijasta kojima je NK Zagora iznad osobnog profita i interesa može biti uzor i puno većim i razvikanijim sportskim kolektivima. Da ne govorimo o posrnulim klubovima sličnog ranga u neposrednoj okolici. Kad se na to doda i složna škvadra na travnjaku, uz dozu sportske sreće koja je uvijek neophodna, uspjeh je gotovo zajamčen.

Najimpresivnija stvar u cijeloj ovoj priči je zapravo sinergija jednog sportskog kolektiva i njegovog kraja, odnosno njegovih ljudi. Od ledine na kojoj je do prije petnaestak godina rastao čičak, do jednog od najboljih travnjaka u Dalmaciji, ako ne i Hrvatskoj, i malog stadiona kakvim se ne mogu podičiti i puno veće sredine. Pod vodstvom klupskog spiritus movens-a prof. Mladena Abramca okupili su se brojni lokalpatrioti sa svih strana Hrvatske, pa čak i svijeta. Njegova vizija sportske afirmacije kraja brzo je prepoznata. Čovjek koji prvi uzima lopatu na travnjaku pokrenuo je jednu od ljepših hrvatskih sportskih priča. Prepoznali su to i ljudi iz velikog Dinama. Rodilo se jedno novo ne samo sportsko prijateljstvo. Za razliku od nekih drugih „velikih“ klubova, zagrebački modri su se pokazali dostojni svog renomea.

Unešić i Zagora su dokazali da još uvijek postoje sredine u kojima nogometna utakmica postaje praznik sporta i nogometnih zaljubljenika, a ne ljudi pod kacigama i štitovima. Ma koliko god neki smatrali ovaj kraj primitivnom sredinom brdskih gorštaka, Zagora je pokazala svoje pravo lice. Skeptici tvrde kako to Zagori ne treba i kako to malo selo uzalud troši sredstva nužnija na drugim područjima svoje egzistencije. Ali bolju promociju i pozitivnu afirmaciju Zagora nije mogla imati. Možda je upravo to jedan od faktora koji nedostaje, naravno uz egzistencijalno pitanje radnih mjesta, zbog kojih naš kraj iz godine u godinu izumire. Indikativan je podatak da bivša drniška općina danas broji oko 14 000 stanovnika, upravo broj ljudi koji su na tri Zagorine kup utakmice bili u Unešiću. Nada da se mukotrpnim radom i redom stvari mogu pokrenuti na bolje nikad ne umire. Jednog dana možda neće biti ni NK Zagore ni nas, ali ostat će u kolektivnoj memoriji ovo malo sportsko čudo, baš kao što bi Vinko Coce zapjevao: I kad ne bude nas bilo pivat će se pisme naše...

Zagora - NK Dinamo (1-2), Unešić, 12.11.2009. (10) Zagora - NK Dinamo (1-2), Unešić, 12.11.2009. (9) Zagora - NK Dinamo (1-2), Unešić, 12.11.2009. (13) Zagora - NK Dinamo (1-2), Unešić, 12.11.2009. (6) Zagora - NK Dinamo (1-2), Unešić, 12.11.2009. (2) Zagora - NK Dinamo (1-2), Unešić, 12.11.2009. (5)

više slika u škafetinu