Ivan Meštrović, najslavniji hrvatski kipar te jedan od najznačajnijih svjetskih umjetnika dvadesetog stoljeća, rodio se 15. kolovoza 1883. u Vrpolju kod Županje. Djetinjstvo je proveo u Otavicama u blizini Drniša. S dvanaest godina naučio je sam čitati i pisati, uspoređujući pismene tekstove iz Bibilije s odlomcima naučenim napamet. Talent koji je pokazao rezbareći male predmete u drvu i kasnije u kamenu, među prvima je uočio Nikola Adžija, načelnik drniške općine. To mu je omogućilo obuku u radionici Harolda Bilinića, poznatog splitskog klesara, u kojoj je učio kopirajući klasične skulpture. Zahvaljujući jednom bečkom industrijalcu, godine 1901. upisuje u Beču Akademiju, gdje stupa u vezu s secesionistima. Za vrijeme studija 1904. upoznaje Ružu Klein, svoju buduću ženu. U glavnom gradu Austrije susreće Rodina, koji odmah prepoznaje njegov talent. U to rano vrijeme većina je njegovih djela simboličkog značenja, među kojima Zdenac života (1905., danas ispred HNK u Zagrebu) i Vrelo života (1908.), danas u parku uz drnišku Poljanu. Godine 1908., zahvaljujući Rodinu, seli se u Pariz, gdje u samo dvije godine izrađuje više od pedeset skulptura. 1911. godine Meštrović i njegova žena nekoliko mjeseci  žive u Beogradu, da bi se nakon toga preselili u Rim, gdje uskoro susreće brojne svjetske umjetnike i intelektualce.

Meštrovićeva međunarodna karijera obilježena je osvajanjem prve nagrade za kiparstvo na  Svjetskoj izložbi umjetnosti održanoj 1911. u Rimu. U glavnom talijanskom gradu izravno se upoznao s umjetnošću Michelangela, kojega je smatrao jednim od najvećih kipara svih vremena (vidljiv njegov utjecaj na brojnim djelima, npr. Pieta Romana). Nakon izbijanja I. svjetskog rata Meštrović je morao pobjeći radi svog suprostavljanja austro-ugarskim vlastima. Tada se vraća u Rim gdje zajedno s Antom Trumbićem i Franom Supilom radi na osnivanju Jugoslavenskog odbora i jačanju jugoslavenske ideje među silama Antante. Meštrović postaje vrlo poznat u Velikoj Britaniji, gdje 1915. priređuje samostalnu izložbu u Albert i Victoria muzeju u Londonu. Godine 1919., izlažući u Parizu u Petit Palais četrdeset skulptura, njegove izložbe dostižu svoj vrhunac.

U periodu između dva svjetska rata Meštrović najviše svoga vremena provodi u Hrvatskoj, u Zagrebu, gdje adaptira kuću (1921.-1924.) i gradi atelier. U tom razdoblju gradi u Cavtatu kapelu za obitelj Račić (Kraljicu anđela, 1920.-1923.), u Splitu gradi veličanstvenu obiteljsku kuću (danas Galerija Meštrović) i crkvu Presvetoga Otkupitelja u Otavicama (1926.-1931.). Postaje član Akademije znanosti i umjetnosti u Beogradu, rektor Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu i Grand Officier Legije časti u Francuskoj.  Nastaju i njegovi javni spomenici, primjerice Grguru Ninskom u Splitu, Varaždinu i Ninu. U Dubrovniku 1922. upoznaje Olgu Kesterčanek, svoju novu suprugu, s kojom će se nakon šest godina oženiti i imati četvero djece (Marta, Tvrtko, Marija I Mate). Meštrović po prvi put odlazi u SAD 1924. godine. U Brooklyn Museumu u New Yorku priređuje s 132 djela, jednu od svojih najpoznatijih izložbi. 1928. postavljen je Meštrovićev spomenik Indijancima, dvije konjaničke skulpture u Central Grant Parku u Chicagu. Godine 1934., poslije povrataka u Zagreb, projektira Dom likovnih umjetnosti (1938.) i organizira izložbu Pola stoljeća hrvatske umjetnosti.

Nakon izbijanja II. svjetskog rata, Meštrović se pred talijanskim fašistima seli iz Splita u Zagreb, gdje ga međutim uhićuju i zatvaraju osuđujući ga na smrt. Nakon višemjesečnih pregovora njegovih prijatelja, preko Vatikana i uz pomoć Viktorija Emanuela III., pušten je iz zatvora I odlazi u Veneciju. Zbog nacista u Italiji, 1943. godine mora emigrirati u Švicarsku. Po svršetku rata Titova vlada želi da se opet vrati u Jugoslaviju u kojoj jedino njegova imovina nije bila zaplijenjena. Meštrović se ne želi vratiti (odlazi u Rim), jer se ne slaže s komunističkim režimom.

Godine 1946. Meštrović je prihvatio ponudu da predaje na sveučilištu u Syracusi, u SAD-u, a zatim i na Sveučilištu Notre Dame u South Bendu, Indiana. U tom teškom vremenu oblikovao je svog krajnje ekspresivnog Joba (1946.). Već iste godine Američka akademija znanosti i umjetnosti poziva ga da priredi samostalnu izložbu  (one – man – show) u Metropolitan Museumu. Američki predsjednik Eisenhower osobno mu je u Bijeloj kući 1954. uručio dekret kojim je postao američki državljanin. Iste godine dovršava ciklus drvenih reljefa, započet gotovo četrdeset godina prije, na temu Kristova života. Tu svojstvenu cjelinu daruje za postav u kapeli Sv. Križa u Kašteletu u Splitu. S jugoslavenskom vladom je 1952. potpisao ugovor u kojemu daruje hrvatskom narodu svoju imovinu u Splitu, Crkvine, Mauzolej i uz to više od četri stotine skulptura i crteža.

U posljednjem posjetu Jugoslaviji, Meštrović obilazi zavičajni kraj Otavice i Drniš, posjećuje u Zagrebu svog prijatelja kardinala Stepinca, a u Beogradu Tita. Nakon povrataka u Ameriku, poslao je još šezdesetak kipova namjenjenih raznim gradovima, samostanima i galerijama. Dio je poklonio također i u znak zahvalnosti Nikoli Adžiji, odnosno gradu Drnišu. Ta djela su danas dio Meštrovićeve zbirke Gradskog muzeja Drniš, teško stradale u Domovinskom ratu (1991.-1995.).

U Drnišu se danas nalaze, uz već spomenuto Vrelo života (1908.), reljef Orači (uz sportsku dvoranu Srednje škole Ivana Meštrovića), Majka s djetetom (ispred Doma zdravlja), te Gospa Petropoljska (postavljena 1961. na glavnom oltaru crkve Gospe od Ružarija). U njegovim Otavicama, uz crkvu Presvetog Otkupitelja, nalaze se obiteljska kuća Meštrović i zgrada osnovne škole također izgrađene po umjetnikovim nacrtima.

Ivan Meštrović je, među ostalim, objavio traktat Moji razgovori s Michelangelom (1926.), sjećanje Nekoliko uspomena na Rodina (1937.) te knjigu Uspomene na političke ljude i događaje (Buenos Aires, 1961.; Zagreb 1969.).

Ivan Meštrović preminuo je u South Bendu 16. siječnja 1962., u državi Indiani SAD, a pokopan je u Otavicama 24. siječnja, prema svojoj posljednjoj želji.

Slučajno odabrane fotografije iz škafetina.

Ivan Meštrović: Skice za kupolu na šperploči; Crkva Presv. Otkupitelja, Otavice Ivan Meštrović: Povijest Hrvata Ivan Meštrović: Majka s djetetom, Drniš Ivan Meštrović: Vrelo života, Drniš Ivan Meštrović: Zdenac života, 1905. Crkva Presvetog Otkupitelja, Otavice Ivan Meštrović za vrijeme studija u Beču 1904. godine Ivan Meštrović: Vječno razapeti; Crkva Presv. Otkupitelja, Otavice Ivan Meštrović Ivan Meštrović: Orači, Drniš

Sve fotografije pogledajte u škafetinu.