Krsto Odak, hrvatski skladatelj i glazbeni pedagog, rodio se u Siveriću 20. ožujka 1888. Dane svog školovanja u Sinju, Šibeniku i Makarskoj provodi u otkrivajući svoj smisao za glazbu u radu s Ivanom Ocvirkom i Matijašem Melchiarom. Otišavši potom na teološke studije u München, istodobno je studirao kod uvaženog njemačkog glazbenika patera Hartmanna. Nakon povratka u domovinu 1913. godine kao svećenik djeluje u Sinju i obližnjem Otoku. Godine 1919. napušta svoje dotadašnje zanimanje i odlazi na studij glazbe u Prag u klasu uglednog češkog skladatelja V. Novaka. Od tada se posve posvećuje glazbi te svoj prvi umjetnički uspjeh postiže već na apsolventskom koncertu kada njegova Sonata za violinu i glasovir dobiva prvu nagradu. Po povratku u Zagreb postaje profesorom na Muzičkoj akademiji u kojoj djeluje do umirovljenja 1961. godine. Umro je 04. studenog 1965. g. u 78. godini života i pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Odakova umjetnička ostavština broji više od 80 numeriranih i nenumeriranih opusa. Svoj glazbeni stil Odak je već navijestio u svojim prvim radovima (Veni dulcis Jesu, U slavu Sv. Srca, Ave Maria, Laudate Dominum….). U njima se lako može primijetiti sklonost polifonom oblikovanju, te naglašavanju folklornih obilježja koja je jasno vidljiva i u njegovim kasnijim djelima. Ipak, prihvaćajući pozitivne suvremene kompozicijske tehnike, skladatelj je postepeno obogaćivao svoja izražajna sredstva, osobito harmoniju, što se najviše ocrtavalo u proširenju njezinih temelja starim modalitetima. Ipak, glavno Odakovo izražajno sredstvo bila je i ostala melodija. U svim glazbenim formama kojih se dotakao, Odak je stvorio vrijedna umjetnička djela koja su, bez sumnje, u velikoj mjeri obogatila hrvatsku glazbenu kulturu.

Na visoki glazbenički nivo Odak u svojim skladbama uzdiže staroslavensko pjevanje, grkokatoličku liturgiju, kao i naše glagoljaško pjevanje i našu ćirilometodsku tradiciju iz koje crpi i povijesno nadahnuće kao i glazbene teme i motive. Svojim skladbama on zadire i u našu prošlost, on podsjeća da smo jedini narod katoličke crkve koji je uspio održati skoro tisuću godina liturgiju na narodnom jeziku (dok je čitava katolička Crkva koristila latinski do 1965. g.). Posebno su za to zaslužni tzv. popovi glagoljaši djelujući u nekim biskupijama uz Jadransko more i tako zadržavši tradiciju liturgije na narodnom jeziku neprekinuto od sv. Ćirila i Metoda i trena kada je svetoj slavenskoj braći papa Hadrijan II. u 9. st. odobrio u Rimu u bazilici sv. Marije Velike liturgiju koju su oni preveli na narodni jezik. Odak je tako oživio kroz glazbeni izričaj i tekst dio naše prošlosti o kojoj prilično malo znamo.