Svako doba nosi sa sobom svoj ugođaj i neku ajmo je nazvati klimu iliti atmosferu, a kako bi malo vičniji peru kazali duh i ozračje, koje je vladalo tim vrimenom. Ako je nešto bilo dobro, loše, smišno, tužno, teatralno, pretenciozno, banalno, patetično kako god oćeš, ne mora značiti da bi sada u ovo vrime zadovoljilo današnja svaćanja i prohtjeve ovog života, ali zato se i kaže "sve u svoje vrime“.

Ponukan Bogu fala ovom novom web stranicom o Drnišu, koja je po meni ne mali događaj za Drniš i sve ljude koji su se očešali ili će se očešati o njega, odlučio sam, ovim „malim crticama“ i  „osvrtima“ iskazati svoja sjećanja o Drnišu i „malim“, običnim ljudima, koji su živili u njemu, te ih podiliti s Vama i koliko toliko da se zajedno podsjetimo, a mlađim na volju te ujedno ovoj stranici kao dopunski sadržaj.
  
Kako sam bio blizu ćaćine brijačnice u koju nema ko nije zalazio, od smetlara do doktora, koja je bila institucija, više od brijačnice odnosno „Liga malih naroda“ kako ju je jednom profesor Ive Š. nazva i u koju je redovito navraća pri i posli podne (jer tad su u Drnišu škole radile u dvi smjene).

U brijačnici je vrvilo od informacija, događanja, komentara, susreta ljudi, ka danas šta je Internet. Tako da se ne može reć da i onda nije bilo virtualno. Samo jedan mali primjer, stizale su u nju razglednice i dopisnice iz cilog svita, jer kako dokazati da si bio tu di jesi.
 
Da se vratimo profesoru Ivu Š. Kad god bi banio u brijačnicu ispriča bi jedan vic, jedan događaj, komentar primjeren tom trenutku. Nema područja života, znanosti, politike, kulture i umjetnosti, a da nije ponešto kaza o tome i ispriča dobru priču. Tako da su slušatelji kad bi „oša ća“, rekli „di mu to sve stane“. Kad je završio kako je završio, komentar je bio sljedeći: „da nije ima sriću“ da ga netko na minut prije nešto upita, zamoli, jer budući je bio društven, komunikativan, zasigurno bi ga to zadržalo i omelo u njegovom naumu.
 
E, sad jedan štos i to njegov o njemu samom. Profesor Ive Š. sedamdesetih je radio u muzeju D.K. iz kojih razloga ne znan, da li je to bilo politički ili ne, ali u svakom slučaju nije mu bilo po volji, pa sad šta je da je. Kad bi ga netko od njegovih prijatelja upita šta radi, mrtav ladan bi odgovorio da svaki dan redovito vodi kipove i kipiće iz postava muzeja D.K. na pišanje, a kad  imaju veliku „potrbu“ da iste vodi gospođica Marica K.
   
Usput, kad je već spomenuta gospođica Marica K., za napomenuti je da je ista obnašala pored „navedenog“ više dužnosti u Centru za Kulturu općine Drniš, među ostalom je bila blagajnica i čuvarica reda i mira u kinu "Zora", zatim kurir,  čistačica,  spremačica, jednom riči „katica“ za sve. Kad je Nine A. umira, u zadnje i njega je njegovala i obilazila. Međutim, na ovom mistu potrebno je naglasiti da je Mara B. „Pušaruša“, vodila  najveću brigu o onemoćalom Nini A. sve do njegove smrti.

Zatim, svaka priredba, bilo to štafeta, prijem u pionire, prigodna godišnjica, akademija, a pogotovo sprovod nije moga proć bez Marice K. i njezinog uredovanja i redanja. Lipila je osmrtnice po Drnišu i uvik jednu na brijačnicu, donosila crvene kape ljudima koji su nosili mrca i mećala crni vel oko onog koji je nosio križ. Neizostavno je pratila da oni koji nose vijence uredno drže razmak između. Malo koji sprovod da je proša bez nje.

Nema više dobri prof. Ive Š. i Marice K. koji su ipak dali malo šarma životu u Drnišu. Neka ovo zvuči pomalo banalno, ali ne mogu biti neiskren.
      
U sljedećoj crtici: Mile K. "Bubi“ – "čovječe bogamu“