piše prof. dr. sc. Ivo Babić

Rijeka Krka izvire ponad Kninskog polja, pod zapadnim obroncima planine Dinare i teče prema jugozapadu da bi se kod Šibenika slila u Jadransko more. Rijeka je duga 72 km, uključujući potopljeni dio u kojemu se miješaju morska i slatka voda. Slatkovodni dio dug je 52 km. Krka po svomu vrludavom toku - na jednom mjestu mijenja smjer za 180 stupnjeva - podsjeća na rijeku Cetinu dugu 100,5 km. Obje rijeke izbijaju podno Dinare. Zračnom linijom njihovi izvori su blizu moru, no planinski i brdski lanci koji teku paralelno s obalom nameću se kao prepreke pa im se tokovi produžuju. Jedna i druga rijeka su stoga veoma izlomljenog toka; teku kroz prostrana polja koja plave; dijelom su nepristupačne brzajući u sutjeskama, sunovraća-jući se preko slapišta. Iako su na izvorištima relativno blizu jedna druge, njihovi se tokovi udaljavaju u suprotnim pravcima, tako da do svojih ušća, poput krakova, obuhvaćaju veliki dio Jadranske obale. U njihovim porječjima, posebice na plodnim poljima, boravi čovjek već u davnim prethistorijskim vremenima. Uza samu Krku arheolozima su naročito zanimljive pećine Tradanj i Šuplja stina

Tokovi ovih dviju rijeka ujedno su granice prirodnih i povijesnih cjelina. Krka, mjestimice neprobojna međa, dijeli Sjevernu od Južne Dalmacije. U pretpovijesti do u rimsko doba ovom rijekom tada zvanom Titius (naziv Katarbates kod Psudo-Skilaka vjerojatno se odnosi na Krku) teče granica između Liburna i Delmata. U prethistoriji njihove tokove od izvora do ušća prate vijenci utvrda i naselja, takozvane gradine, uporišta ilirskoga domorodačkoga svijeta. Ime Krka dolazi iz naziva gradinskog naselja Kurkum (Curcum) što se nalazilo nedaleko izvora ove rijeke. Uz Krku i Cetinu nalazila su se dva glavna logora u rimskoj pokrajini Dalmaciji. Na Krki, nakon što rijeka izbija iz gudura smjestio se logor Burnum (kod sela Ivoševci u blizini Kistanja) podno ranije ilirske gradine, na mjestu gdje je vodu lako pregaziti. Na Cetini (antički Hippus), prije nego što rijeka zade u nepristupačne kanjone, nalazio se logor Tilurium (danas Gardun nedaleko Trilja), također u blizini nekadašnje ilirske gradine.

Uz ova dva logora, preko Krke i Cetine tekli su prometni pravci, i to ne samo oni koji prate obalu, već i oni što preko Dinare i Kamešnice vode u dublje zaleđe. To su smjerovi rimskih osvajanja buntovne, teško pokorive unutrašnjosti sjeverozapadnog Balkana. Tridesetih godina prvog stoljeća prije Krista na prostorima između Burnuma i Tiluriuma vodile su se ogorčene borbe Delmata i Rimljana u kojima je sudjelovao i sam Oktavijan, kasniji August. Ove dvije rijeke, ponajviše uz Kninsko i Sinjsko polje prate značajna naselja i utvrde. Uz Krku se nižu: Knin, (antička Ninia), ranije pretpovijesno naselje, u srednjem vijeku sjedište hrvatskih vladara, banova i biskupa, zatim nizvodno rimski tabor Burnum uz koje je bilo i naselje (danas se vide tek neznatne razvaline), Skradin, prethistorijsko, liburnsko i kasnije rimsko naselje - municipij Scardona, poslije središte biskupije i konačno, pri samom ušću, grad Šibenik. Na Cetini, Skradinu i Šibeniku analogan je donekle Omiš (antički Oneum) kao zadnji član niske naselja nanizanih uzduž rijeke.

Duž Krke i Cetine hrvatski feudalci podizahu svoje utvrde, najčešće na istim položajima na kojima su se nekoć nalazile prethistorijske gradine. Sam Skradin bijaše dugo pod vlašću plemićkog roda Šubića koji stoluje u nedalekom Bribiru, (antička Varvaria), na položaju pretpovijesne, liburnske gradine. Poduž Cetine i s istočne strane Krke najmoćniji je bio rod Nelipića, koji je gospodario Kninskim i Sinjskim poIjem. Tek ušće Krke južnije od Skradina, uostalom kao i ušće Cetine, bijahu pošteđeni od turskih osvajanja. Šibenik i Omiš našli su se u mletačkoj Dalmaciji, dok gornji dijelovi tokova rijeka bijahu pod turskom vlašću od početka XVI. stoljeća do u XVII. stoljeće. Sve su to odvajakada pogranična područja, zone ratovanja, sukoba pučanstva, političkih i vjerskih netrpeljivosti i obračunavanja, ali i umijeća preživljavanja i vještine suživota.

Iako kratka, zbog svog raznolikog toka. kao i sve rijeke jadranskoga sliva, Krka se doima veoma dugom. Uzduž Kninskog polja, koje je donedavno plavila, rijeka krivuda da bi se pod kninskom tvrđavom uvukla u mjestimično neprohodne kanjone. Na nekim je mjestima mirna, tamo gdje se ujezeruje skoro poput stajaćice; kroz gudure što se stiskaju a voda brza, sunovraća se i pjeni preko osam vodopada, pa se opet proširuje u jezerska prostranstva, pa zatim ponovno medu litice u nepristupačne sutjeske. Na više mjesta i uz gudure i uz jezera otvaraju se skroviti, neki dublji neki pak, plići zatoni. Mjestimice je rijeka plitka, ponegdje nad jazovima veoma duboka. Ujezerene površine su tihe, pod slapovima buči. Krku, srećom, ne prate ni putevi ni staze paralelni s vodenim tokom. U velikom dijelu toka skoro daje nezamjetjiva u pejsažu prostranih krških zaravni kao da je i nema, skrivena u kanjonima koje je moguće primijetiti tek kad se približimo njihovim rubovima. Na pojedinim mjestima moguć joj je pristup tek putinama niz strme padine. Svoj tok rijeka je izdubila tijekom milijuna godina kroz vapnenačke zaravni/podine. Litice što strše u kanjonima dosežu visinu i do 200 metara. Duž brina što je prate moguće je ponegdje u rasjedima i slojevima kamenja odgonetati eone geološke povijesti. Taloženjima su nastale pregrade od sedre preko kojih se prelijevaju vode u stubčastim slapovima. Riječni tok pred posljednjim vodopadom, bučnim Skradinskim bukom, doseže razinu mora; tu se već miješaju slatka i slana voda. Sva ta vodena površina uzvodno od Skradinskog buka, uključujući i Prokljansko jezero (potopljeno krško polje) pa sve do Šibenskog zaljeva i Šibenskog kanala (kanal Sv. Ante), zapravo je potonuli dio riječnog toka. Oko Knina Krka vijugavo teče poljem sred plodnih i ravnih zemljišta: velikim dijelom svoga toka prohodi kroz strmine, goleti, među podlokane stijene, no prate je i poneki gustiši, šikare i lugovi - dubrave i gvozdovi. Ponegdje, uz blaže obale, duž uvala ili pak uz istaknutije jezičce zemlje, svojevrsne rtove, zelene se tratine, obrađeni vrtovi, njivice, vinišća.

Uz vode može se naići na trske, šaš i rogoz, ali i na stabla jablanova i topola što bujaju iz natopljene zemlje, a svega nekoliko metara naviše, po vrletima, na liticama, izbija kržljavo ali žilavo raslinje svojstveno ljutom i žednom kršu. Na vodi, u mirnim plićacima plutaju lopoči. Izmjenjuje se zimzelena i crnogorična vegetacija, strše jablanovi i čempresi, raste mediteransko i kontinentalno raslinje, i ono samoniklo i ono sađeno. Na pristrancima, uz zapadnu stranu Visovačkog jezera, uz zaton Mačkovica, raste šuma hrasta crnike sa starim stablima promjera do 140 cm. Na drugoj pak obali raste veoma stara šuma hrasta medunca. Do Roškoga slapa uspijevaju i masline. No, u slici krajolika prevladava krš koji je tek mjestimice protkan zelenilom.

U vodi je veliki broj ribljih vrsta od kojih su neke i endemske. Mnogobrojni riblji svijet nabraja u XV. stoljeću Juraj Šižgorić u svom latinskom djelu "0 smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku" opisujući Prokljansko jezero spominje i dupine u igri. I on je vidio tuljana u Prokljanskom jezeru kao i Petar Divnić (oko 1525. - oko 1600.), autor pjesme pisane na hrvatskom "U pohvalu grada Šibenika", koji je također opjevao riblje i životinjske vrste medu kojima je i "morski čovjek divlji". U prozirnim vodama vide se pastrve, primijete se i vodene kornjače; u muljevitim predjelima migolje jegulje; sve su rjeđi riječni rakovi.

Uz vodu su i staništa raznovrsnih životinja; teško je više zamijetiti hitru vidru; još se viju orlovi i jastrebovi nad gudurama ponad rijeke; skrivaju se u grmlju riđovke i poskoci; nisko nad vodama prhnu vodomari; na svojim interkontinentalnim letovima uz Krku, na odmorištima i postajama uz šumarke, guštike i trske slijeću ptice selice; glasaju se močvarice; čuje se pjev ptica: od vrabaca do slavuja. Dio riječnog toka i prostora oko Visovačkog jezera zaštićeni su kao nacionalni park. Možda će se spasiti makar nešto od preživjelih prirodnih bogatstava. Od kraja prošloga stoljeća uz Krku započinje gradnja tvornica i hidroenergetskih postrojenja. Zbog hidrocentrale izgubio je veliku količinu vode Manojlovac, nekoć najljepši i najveći slap na Krki. Presušilo je i jedno jezero: ono Bobodolsko. Da bi se spriječilo plavljenje Kninskog polja, u kanjonu nizvodno od Knina minirane su sadrene barijere. I vode se zagađuju tvorničkim polucijama iz postrojenja u Kninu. Riba se odvajkada nemilosrdno izlovljava; krivolovci bacaju dinamit; otrovnom mlječikom istrebljuju ribu. A i turizam čini svoje: u plićacima leže limenke coca - cole, plastične čaše, najlonske vrećice. Zadivljujuća ljepota Visovca suvremenom posjetitelju, koji inače u svakodnevnoj žurbi u urbanim sredinama i ne zamjećuje prirodu, može pobuditi osjetljivost i odgovornost za očuvanje okoline.  Franjevci, sljedbenici sv. Franje koji je propovijedao pticama i besjedio vuku, mogli bi i oni svojim naučavanjem pripomoći ekološkom odgoju, odgovarajući velikom izazovu našeg doba: očuvanju čovjekove okoline. Istaknuti geograf Mladen Friganović u svojoj monografiji o rijeci Krki bez okolišanja ukazuje na devastacije i upravo preklinje i vapi da se rijeka poštedi od daljnjeg uništavanja.

Prostorna poetika krajobraza uz Krku, slično kao i kod drugih rijeka što protječu kamenim koritima, temelji se na kontrastu vapnenca, koji po svojoj čvrstini, statičnosti i neproničnosti kao da utjelovljuje ideju krutog agregatnog stanja, u opreci s tekućom, nemirnom, promjenjivom i prozirnom naravi vode. No i voda, koja je mjestimice prozirna i zelena kao staklo, doima se poput tekućeg kristala. Uz sam krš ponegdje se pruža poneki močvarni trak rijeke duž plavne obale. Trske i mulj obično nalazimo uz zemlju. Močvare su najčešće zone prijelaza od niskog tla do vode, ali ovdje uz Krku dodiruju se suri kamen i intezivno zelenilo vodenog bilja. Riječne su vode različitih boja: tavne i tmaste, plavo-modre nad jazovima, pod provalijama, ispod nadvitih krošanja; zelenkaste nad muljevitim tlom; kristalično prozirne uz pješčane sprudove. U krajobrazu prevladava pepeljasto-plavičasto-siva boja hridina, prošarana tu i tamo zelenilom raslinja. Vrleti su nad rijekom izbrazdane, mjestimice valovitim ispupčenjima i udubljenjima, usjecima i pripečcima te okapinama uz koje se pentra poneki bršljan; ponegdje se pokoja hrid izdvaja iz kamene mase. Gdjegdje, preko litica kao da vise okamenjene ruine i oker ponjave koje su obojili otopljeni minerali.

Visovačko jezero, jedno od proširenja riječnog toka, nalazi se u prostornom intervalu između Roškog slapa na sjeveru i Skradinskog buka na jugu. Nakon Roškog slapa vodeni tok je širok oko 300 metara, no prema jugu dolina se suzuje i rijeka ulazi u guduru zvanu Među gredama dugu oko 500 metara. Širina mu varira od 50 do 100 metara. Pred ulazom u kanjon, na istočnoj strani, na stijeni koje se izvija i strši poput goleme sklupture bdiju ruševine utvrde Kamička. Na suprotnoj, zapadnoj strani dižu se jedva zamjetljivi ostaci utvrde Rog (zvan i Orlovgrad), nekoć uporište obitelji Ugrinovića, kasnije Martinušića. Na istoj strani na liticama gudure Među gredama naziru se ruševine Babingrada. Nad sutjeskom, visoko nad vodom na lijevoj strani u liticama bulje otvori pećine zvane Šuplja stina (Šuplja peć, Šuplja pećina).

Nizvodno od sutjeske, Među gredama, širi se vodeni tok u vodeno prostranstvo zvano Visovačko jezero, široko od 500 do 1000 metara, dugo 3,5 km. Vodenu površinu zaokružuju padine koje se do vode spuštaju u različitim nagibima, no svakako blaže negoli u susjednoj sutjesci Među gredama. S razlogom putopisci opisuju ovu vodenu površinu kao vodeni amfiteatar. Cjelokupni prostor oko Visovačkog jezera doima se kao scenografski slikovita, uokvirena i saglediva pejzažna cjelina. Obalna linija je razigrana; mjestimice se zavlače zatoni, izdvaja poneki brdski istak. Na sjeveroistočnoj strani jezera, među brdima u predjelu zvanom Rupe, blago se spušta dolina s plodnom zemljom duž koje teče potok Voša što uvire u jezero. Okupana posljepodnevnim svjetlom, dolina je nostalgično privlačna, valjda zbog svoje živopisnosti i skrovitosti. Glavni prirodni i kulturni naglasak, religijsko i estetsko središte rijeke Krke, je zaravnjeni otočić prekriven zelenilom, među kojim strši zvonik samostanske crkve Gospe Visovačke. Otočić je dug oko 150 m, širok oko 100 m, površine oko 1500 m2. Prometni pravac između Drniša i Bribira siječe Visovačko jezero, koje je lako prijeći brodicom, stoga je kroz povijest Visovačkoga samostana jedna od njegovih funkcija bila prijevoz putnika i prijenos tereta s jedne na drugu obalu. Južnije, Visovačko se jezero sužava na otprilike 500 metara; sve su češće strmije brine i tako nekoliko kilometara nizvodno sve do posljednjeg Krkinog slapa, do Skradinskog buka.

U ovom intervalu vodenog toka, prije Skradinskog buka, na zapadnoj strani dolinom Krke nadovezuje se prodolina kroz koju teče rječica Čikola. I njena voda izdubila je u kršu duboku sutjesku. Nad Čikolom, nedaleko od njezinog uvira u Krku, još bdiju ruševine tvrđave-dvorca Ključice, nekoć jednog od plemićkih gnijezda roda Nelipića.

Prostor oko Krke ima poetično, pomalo nujno nazivlje: Uzdah brdo, Kula od uz-daha, Okrutna, Višala Mučna draga, Kuželj, Mali gubavi zaskoci..., na redovnike upućuje naziv Remetić; Pustinjačke ćelije prizivaju isposnike. Neke od sorenih zidina i kula sačuvale su izvorna srednjovjekovna imena. Za poneke od njih postoji i više naknadnih naziva, pučkih interpretacija poput Vilingrada. Na turska vremena podsjeća naziv Kadiluk.

Geološku situaciju sažimlju nazivi poput Vratoloma. Opisne su naravi nazivi Sigasta pećina i Obla glavica. Mali Golubovac vjerojatno je u svezi s divljim golubovima što se gnijezde u pećinama. Na obojene stijene aludira naziv Črljevače. Puk ima svoje interpretacije; neke od tih priča vjerojatno su tek jeke učenijih fratarskih pričanja i dovijanja o davnini. Naziv Visovac, tumače seljaci iz okolice, nastao je s razloga kako je na tom mjestu turski zapovjednik iz Skradina dao objesiti dva redovnika. Naravno, toponimi oblika Visoko, Visuć nisu rijetki, a najčešće su u svezi s kulinama i uzvišenjima. Razorene spomenike i povijesne uspomene duž rijeke, sve te mentalne mape priča i prostornog nazivlja zabilježio je povijesnik šibenskog kraja i autor knjižice o Krki - vrijedni don Krsto Stošić.

0 toku Krke može se govoriti i u religioznom i estetskom smislu. Na ulazu u Šibenski kanal, koji ima oblik gudure, jedna je pećina pregrađena u crkvu Sv. Ante u kojoj su jednoć pribivali i isposnici. Na Prokljanskom jezeru na otočiću Stipancu nalazila se crkva posvećena Sv. Stjepanu. Vodeni tok prati i niz drugih vjerskih biljega: od minijaturnih kapela do većih crkava. Duhovno središte je dakako Visovac, franjevačko katoličko svetište, a dalje, uzvodno u blizini rijeke, savio se i pravoslavni manastir Sv. Arhanđela.

Hodočasti se visovačkom samostanu, Gospi Visovačkoj za blagdana Gospe od Anđela i Velike Gospe. Sav taj bogobojazni svijet romara koji pristiže od Like do Cetine sjati se na taj otočić sred jezera. Na proštenje su dolazili i pravoslavci. Sv. Anti u Kninu hodočastili su uz to i muslimani, a kako ne bi kad je on čuvar dječice i njihova zdravlja. Naravno, proštenja su prigode ne samo za zadobivanje prošnji;  ljudi se okupljaju, upoznavaju i druže; zametne se i sitna trgovina; mladi se zagledaju. Oni skrušeni, bogobojazni, oni neisplakani (parafraziramo naslov romana Mirka Božića) hodočaste Majci Božjoj, povjeravaju joj svoje zebnje, podastiru molitve, utječu se njenoj zaštiti, preklinju je za zdravlje, ispunjavaju zavjete, ponajviše mole za druge, ne sami za sebe već i za najdraže. Bogorodica štiti i od oluja, od grada, od kukaca štetočinja, od svih mogućih nevolja i pohara.

Hodočasnički ugođaj osjetio je i don Miho Pavlinović, jedan od korifeja Narodnog preporoda i pučki pisac:" Kad se pak grijesi oprostili, mrtvi okajali, zavjeti se po srcu izvršili, svak trga kitu cvijeća da je s Gospodina nosi kući na uspomenu. Ljubi posvećenu zemlju i odlazi".  Iscrpljeni, ali produhovljeni i poneseni hodočasnici se uvijek doimlju posebno lijepima - odlaze s ufanjem u ispunjenje zavjeta i uslišenje molitava. Žene koje hodočaste "bose i raspase" Gospi Sinjskoj i Visovačkoj opisuje Ivan Meštrović u pripovijetci "Kako je Kejo ubio svoju zvijezdu": "I lijepo i dirljivo je bilo vidjeti te povorke naših žena, kako uspravno, ponizno i ritmički promiču jedna za drugom, a dvije i dvije preko poda u pravcu svetišta. Noge bose, dugačke bijele košulje bez pojasa, do zemlje sa širokim vezenim rukama, duljim od ruku i razvezanim okrugama, koje su s glave padale niz ramena do preko polovine tijela. Cijelim putem se većinom sabrano ćutalo, ili se molilo molitve Gospi, ili se ispod glasa pjevalo odlomke iz litanija Gospi. Pred ovakvim skupinama bi išli pokoji muški iz rodbine, na konju ili pješice, da žene budu zaštićene od svake nezgode, ako bi se i  pojavila, a moglo je kokoj slabijoj pozliti, pa ju je trebalo prihvatiti. Putem se to malokad događalo, ali tamo u crkvi, bilo za duge mise, ili u molitvi, i u lizanju oko oltara, često se događalo da bi se pokoja žena onesvijestila, pri čemu bi se Gospa ili nasmijala ili koji gest učinila u znak da je molitvu uslišala, a događalo se da se po kojoj čak i namrgodila, ili oborila suzu što ni sama nije mogla izmoliti milost pred Bogom."

Putuju do Visovca i usamljeni, poneseni pojedinci, neki zbog znanstvene znatiželje poput prirodoslovaca, drugi pak nemirne duše, nezasitljivi ljepote, u neosviještenom bogotraženju ili pak u potrazi za samim sobom. Uostalom Visovac je nezaobilazan. Njegovo je mjesto visoko istaknuto u duhovnom, umjetničkom i kulturnom popisu Dalmacije. Znatiželjni prirodoslavac, znameniti Alberto Fortis putovao je uz Krku 1770./ 1772. godine, bilježio je zanimljivosti, zavlačio se čak i u pećinu iz koje izvire ova rijeka.  U tu pećinu uvukao se godine 1804. i jedan Poljak, knez Aleksandar Sapieha, koji je usput posjetio i oba samostana, onaj katolički i onaj pravoslavni. Putovanje uz rijeku protiv struje, svladavajući osam slapova (neki od njih podsjećaju don Krstu Stošića na oltare), sve do izvora koji nam izmiče u tami pećine, može biti metafora putovanja do nedosežnih ishodišta samoga sebe, za svojevrsno regresivno kretanje obrnuto od toka, kao vraćanje ad originem. Tok se rijeke očitava poput psihograma sa smirenjima, utihama, vrtlozima, nemirima, zanosima, s vidljivim i proničnim, sa skrovitim i tavnim, u cjelini nepredvidljiv i neuhvatljiv od zjala s izvirom pa do teško odredivog uvira. Krka, s njom i Visovac, ima svoje književnike, potiče imaginaciju, izaziva projekcije. Krajolici su uz Krku opisani u mnogim domaćim i stranim putopisima koje je marno proučio Krešimir Čvrljak. Trogirski plemić i pisac Marko Kažotić (Marco Casotti), nazivan dalmatinskim Walterom Scottom, autor među ostalim i jednog od prvih turističkih vodiča Dal-macije, u svom romanu "Miljenko i Dobrila" tiskanom 1833. godine, pisanom na talijanskom, umeće i Visovac koji naziva svetim otočićem. U samostanu su pred progonima i smutnjama našli pri-vremeno utočište nesretni ljubavnici. U tekstu zadojenom duhom romantizma, zaljubljenom Miljenku sve se ukazuje kao potvrda Božjih otajstava: samostanska zvona, cvijeće, stabla, hridi, doline, kamenje, vodeni mlazovi....

Rijeka je prisutna u hrvatskoj književnosti od Petra Zoranića na ovamo. Prirodne krasote i povijesne uspomene izazivaju bujice riječi; vodenim potocima susljedni su tokovi rečenica s rojenjem slika; pršte i bliješte poput kapljica na slapištima riječi iz matice hrvatskoga jezika, s preciznim i bogatim nazivljem za fenomene tekućeg agregatnoga sta-nja. Petar Zoranić u svojim Planinama tiskanim 1569. godine, dakle nakon turskih najezda, plovi u plavci ispletenoj od vodene site; vodi ga vila koja mu se predstavlja: "Ja Karka: zvana jesam Dinarina kći: vila i gospodarica rike ove..." Naravno, bukolički ambijenti su mjesta za vidanja ljubavnih rana, za maštarije o pastirima i pastiricama. Iako je Zoranićevo imaginarno putovanje pokrenuto zarad traženja "Odrišenja od sa raca i likarija od betega Ijubvenoga", zamjećuju uz rijeku, opisujući svoju deželu, "plouveći s live i desne strane kaštele, polače, sela nigda obila i bogata a sad rasuta..."

Od izvora pa do uvira opjevao je ovu rijeku i Juraj Baraković u Vili slovinskoj spominjući "strašne pine" na njenim skokovima, mlinove, okolne planine, pastirske stanove, gdje su i "vilam igrišća". Grgur Urlić Ivanović (1842. - 1902.), koji je pisao i o utvrdama uz Krku, višekratno hodočasti uz rijeku, pješaci i brodari, utažujući i razgaljujući dušu ojađenu mukotrpnim i čamotnim službovanjem seoskog učitelja; obilazi razvaline dvoraca da bi mogao "razgovarati sa sienam slavnih gospodara"; bilježi prostorno nazivlje; spominje i opisuje Opako jezero. Mahnito jezero, predio zvan Pakao....; divi se vodopadima, ponajviše Manojlovcu koji uspoređuje s velikom plahtom vode; sluša urvanje i orljavu voda; zaviruje u pećine; promatra mahnite virove pod provalijama; bilježi i odgoneta toponime; nabraja i razabire raslinje: od grmlja i drača pa do gorostasnih dubova; svakoj biljci znade ime; razaznaje draže, trnike, divoloze, božje drvce....

Klasični filolog don Josip Vergilij Perić (1845.-1919.) rodom iz krajeva oko Krke napisao je oveću pripovijetku, knjižicu pod naslovom Kula od uzdaha povezujući uz ovu tvrđu, što se diže na zapadu od Visovačkog jezera, priču dvoje mladih o njihovoj ljubavi, smještajući je u vrijeme turskih vlasti, uplićući kršćane, muslimane, pravoslavce, utkavši kroz nju ideje suživota. Suvremeni pisac Nikola Pulić neprestano se navraća svojoj opsesiji: Krki; opisuje je u putopisu Krkom uzvodno; tamo je njegov zavičaj gdje je kao dijete u ratu doživio strahovito iskustvo pokolja svojih roditelja. Visovac i franjevce spominje Ivan Aralica u svojim romanima jer se kroz ovaj samostan sijeku i prepliću sudbine populacija koje se sele i ratuju od unutrašnjosti sjeverozapadnog Balkana pa do obale.

Drugi dio teksta Krka - prostorno vremenski okvir pročitajte klikom OVDJE.