piše prof. dr. sc. Ivo Babić

Otočić sred Visovačkog jezera upravo je nezaobilazan za gradnju svetišta. Sam otočić se prvi put spominje u ispravi koju je izdao godine 1345. kralj Ljudevit potvrđujući prava knezu Budimiru iz Bribira na tvrđu Rog i na otok (castrum suum Rogh et insulam...). Otočić se naziva i Bila stina. Tradicija bi htjela da je tu i prije franjevačkog samostana - koji se na ovom mjestu spominje od XV. stoljeća - postojalo je malo svetište uz koje su živjeli isposnici, pustinjaci. Ta je crkva bila je navodno posvećena sv. Pavlu Apostolu, koji, izgleda, igra važnu ulogu u religioznim imaginacijama u tom prostoru jer i pravoslavni kaluđeri u nedalekom manastiru Aranđelovac tvrde kako je ovaj apostol boravio upravo na mjestu gdje se diže njihov manastir. Crkvu i samostan su izgradili franjevci pribjezi iz Bosne, iz Provincije Bosne Srebrne. Danas je oficijelni titular samostana Gospa od Milosti, a nalazi se u Provinciji Presvetog Otkupitelja Split.

Samostan nastaje u prijelomno doba turskih nasrtaja koji su gotovo u potpunosti zbrisali srednjovjekovne civilizacijske tekovine. Utvrde hrvatskih feudalaca dograbili su Turci. Oskvrnute su i razorene sve one crkve koje podizahu hrvatski vladari i velmože, u čijim ruševinama arheolozi od XIX. vijeka naovamo (osobito je zaslužan fra Lujo Marun) otkrivaju krhotine kamenog namještaja urešenog pleterima, s ulomcima latinskih natpisa na pragovima, oltarnim pregradama i oltarnim šatorima. Godine 1521. u turske ruke pao je i gradić Skradin, nekoć sjedište biskupije. Godine 1522. Turci su se domogli Knina, jednog od najvažnijih gradova hrvatskoga kraljevstva. Nedaleko od Visovaca je Drniš, važno tursko naselje.

Razbjeglo se velikim dijelom staro pučanstvo, doseljavalo se novo, pristižu pribjezi iz Bosne. Sam Visovac našao se na teritoriju pod turskom vlašću kao jedini samostan koji je uspio preživjeti u jadranskome zaleđu obale od Cetine na istoku pa do u Liku na zapadu. S narodom su pobjegli i svećenici, a fratri se nisu dali. Zapravo, Franjevački red je jedini element kontinuiteta u isprekidanoj povijesti unutrašnjosti sjeverozapadnog Balkana koji je ostao bez svojih kraljevskih i kneževskih dinastija, bez svoga građanstva, bez političkih i kulturnih elita. Fratri su prenosioci tananih i zamućenih povijesnih uspomena. Franjevci, u Bosni zvani ujaci, obavljaju vjersku službu na turskom teritoriju, navraćaju u najzabitija sela među preostali živalj. Tamo gdje više nema crkava vrše službu Božju na otvorenom, na grobljima. Prate i stočare na njihovim sezonskim seobama. I ovi novovjekovni čobani - kao i njihovi ilirski, prethistorijski i antički ilirski prethodnici - zapućuju se u ljetnim mjesecima iz krških područja u visoke planine: na Šator, Glamoč, Grahovo i Popinu, po kojima žega nije sasušila pašnjake. Tako i visovački fratri prate pastire iz okolice sve tamo do proplanaka i pristranaka bosanskih planina gdje ih vjenčavaju, ispovijedaju i skrbe o njihovom duhovnom životu.

Nezamisliva bi bila sudbina toga življa iz zaleđa da nije bilo franjevaca koji su i sami ponikli iz tih sredina. Za svu siromašnu i surovu čeljad redovnici bijahu duhovni vođe, svećenici, ljudi od povjerenja i znanja, najbolji i najpametniji među njima. Prostori u zaleđu imali su više puta tijekom povijesti zlosretnih prekida i kidanja ionako krkih ravnoteža. I društveni krajolici skoro su se više puta i sami pretvarali u šikare s ratobornim i nemirnim brđanima, pastirima sklonim lupeštinama, ljudima s granica koji lako izmiču svim vlastima i civilizacijama, koje tek fratri pokušavaju uljuditi i ublažiti njihov ratnički mentalitet. U zaleđu gdje su se razgraničavale mletačka, austrijska i turska država, trebalo je umijeća i lukavosti da se preživi. Pod turskim kopitama ispremiješala su se pučanstva; tamo gdje djeluju franjevci, osim muslimana koji su najvećim dijelom domaći svijet što se prevjerio prihvaćajući islam, tavori i kršćanska raja, oni obespravljeni i potlačeni. Prelasci na islam bijahu veoma česti u vrijeme gladi da bi se preživjelo od pomoći turskih vlasti. Pojedine su se obitelji, iako službeno muslimanske, i dalje, potajno držale vjere svojih otaca.

U doba Kandijskog rata (1645. -1669.) katoličko pučanstvo pobjeglo je zajedno s fratrima u Šibenik i okolicu. Od 1672. samostan je ostao pust i porušen, no, turske vlasti pozivaju ponovno franjevce natrag na Visovac. Svim vlastima, posebno mletačkoj, potrebno je ljudstvo, čeljad koja će kopati i orati, veslati, na galijama, braniti oružjem granicu, pa zato se potiču, uz pomoć franjevaca i pravoslavnih kaludera, seobe iz dubljeg zaleđa prema obali. Ponikli iz naroda, iako su za ući u fratarske škole trebala izvjesna sredstva, fratri su sudbinski vezani uz povijest ruralnog zaleđa jadranske obale. Oni su zamijenili dijecezanske svećenike u selima i naseljima iz kojih se razbježalo staro stanovništvo. Kao nekoć popovi glagoljaši koji su mislili na staroslavenskom, disali su skupa s pukom iz kojega su ponikli. U očima dalmatinskog, gradskog klera, u čijim su redovima napredovali tek bogatiji koljenovići, franjevci su se doimali pomalo oporim. No, franjevci su itekako zaslužni za razvitak pismenosti na materinjem jeziku. Osobito tijekom XVII. i XVIII. pišu na hrvatskome i prevode s klasičnih jezika temeljna djela, obogaćuju jezik novim, prikladnim riječima. Zaslužni i poduzetni fra Toma Babić (1680. - 1750.) ovako obrazlaže smisao svog pisanja u predgovoru knjige Cvit razlika mirisa duhovnoga: "Bilo je Ijudih (i sada ima ) naučnih i razumnih mnogo, ali nisu htili na svitlost dati, ma, što je gore, rugaju se onima koji su naški pisali i tiskali. Ja sam doisto najmanji i nerazumniji od svih, a da znam više, više bi i učinio na poštenje gospodina Boga, i na korist duhovnu našega naroda slavnoga i jezika hrvatskoga..." Naravno, razlikujemo franjevce kojih je bilo i u dalmatinskim gradovima već od XIII. stoljeća od onih u zaleđu koji su povezani s Bosnom. Začuđujući je uspjeh franjevaca u srednjovjekovnoj, predturskoj Bosni, u toj brdovitoj zemlji sa zapletenim planinama i prodolima. koja izmiče kontrolama pa i onim vjerskima, što je jedan od razloga što se u srednjemu vijeku veoma raširilo krivovjerje. Strogim i učenim dominikancima nije uspjela protuheretična misija u Bosni što djelomično polazi za rukom franjevcima. Valjda je naučavanje sv. Franje, koje nije ni u samoj crkvi prihvaćeno bez početnih zazora, bilo prihvatljivo bosanskim krivovjercima sklonima ne samo dualizmu već i egalistaričkim idejama.

U svakom slučaju, franjevci su se uvriježili u Bosni, a sa seobama pučanstva srasli su u zaleđu obale i na samoj obali. U doba turskih vlasti provincija Bosna Srebrna (Bosna Argentina) obuhvaća široka prostranstva od Jadrana pa do Budima u Panoniji. Redovnici su veza između vlasti i naroda. Potkraj XVIII. i početkom XIX. stoljeća zalažu se za uspostavu austrijskih vlasti u Dalmaciji jer se u osobi cara prepoznavalo i priznavalo nasljednika davnih ugarsko-hrvatskih kraljeva. Franjevci razglasuju i prevode službene isprave. Evo kako glasi u prijevodu pisanom bosančicom jedan proglas mletačkog providura sačuvan u visovačkoj pismohrani:

"S blagosovom G(ospodi)na Boga &.
Budući se ustanovio mir medu Privedrom Republikom mletačkom, i medu Carom Hotmanovićem zapovida Priuzvišeni Senat u Dukalih od sedam tekućega miseca veljače da se ustave nepriateljska dila, i da se oslobode podložnici jednoga i drugoga vladanja od svakoga zla i smutnje. Dakle za ispunjenje od visoki za povi di s posluhom dostojnim, Prisfitli i Priuzvišeni gos(podi)n. Alviž Močenigo Treći Providur denerali od Dalmacije, i Albanie zapovida s' onom opovidju da na svaku stranu od pro¬vincie bude se ustaviti toliko po suhu, koliko po moru svakojako nepriateljsko dilo; budući državni podložnici ovoga vladanja uzdaržati se u dostojnom posluhu ni činivši sile ni štete podložnikom carskim, pod stanovito pedipsanje od života.
Iz Zadra na četrnaest veljače, aliti febrara 1699.
V.V.p.z.
(Vidjeno po zapovidi)"

Franjevci su se znali obraćati i turskim i mletačkim vlastima: razumijevali su se i s predstavnicima svih triju vjera. Uostalom, govor sve te čeljadi uglavnom istih prezimena, katolika, pravoslavnih i muslimana, među kojima je bilo pravih Turaka tek u manjini, razlikovao se možda tek po narječjima. Međutim, ne radi se tek o filoškoj upućenosti, već o poznavanju duhovnog inventara toga svijeta, bili oni pastiri, poljodjelci, trgovci, drumski razbojnici, činovnici ili pak vojnici. Reklo bi se to pučki, poznavali su narod u dušu. Bili su uostalom dio toga naroda. Kakva su tek znanja morali stjecati ispovijedanjem kada je trebalo slušati najskrovitije tajne i opraštati grijehe - od ubojstava nadalje. No sa svim tim svojim umijećem u ophođenju u prostorima u kojima su se križale utjecajne zone različitih civilizacija i vjera, mnogi od fratara, pa i oni visovački, nisu dočekali smrt u krevetu: okušali su zatvore, mučeništva: jednoga od njih - fra Stjepana iz Skoplja godine 1615. umorili su Turci utopivši ga u Krki, a dječaka u njegovoj pratnji objesiše. Iskusili su i oni sve more i pohare koje je dijelio njihov tarod. Bili su tek manje gladni od ostaloga puka. Zaboravlja se da se u zaleđu još u prošlom vijeku umiralo od gladi, a skapavalo se i na obali, pa se treba unijeti u prilike XVII. stoljeća kad se franjevci iz Rame u Bosni spore s onima iz Visovca oko prava prošnje u pojedinim dijelovima Zagore. A što se uopće moglo isprositi od stanovništva što se zlopatilo u potleušicama s jednom jedinom sobom u kojoj je spavalo više naraštaja zajedno sa stokom? To je psiho - socijalno ozračje unutar kojeg bi se moglo shvatiti povijesno poslanje franjevaca među tim pukom kojem su oni zaista bili duhovna elita, upravo sol u evanđeoskom smislu. Alberto Fortis preciznošću prirodoslovca, koji je uz to i sam redovnik, iako veoma svjetovan po shvaćanjima i ponašanju, sažeto opisuje visovački samostan vrjednujući ulogu fratara:
"Od Roškog slapa silazi se k otoku Visovcu, a to je vrh brežuljka kojemu je podnožje pod vodom; na njemu žive fratri cokulašl, zaslužni uzgajatelji Vinograda gospodnjih. U ovim krajevima gdje bi bijedan svjetovan pop teško mogao pristati na tako trudoljuuban život."

Naravno i fratri su ljudi od krvi i mesa; i oni su predmet ne samo divljenja i poštovanja, već i podrugivanja, sumnjičavosti i zavisti, pogotovo onih gladnih. Svoju privrženost samostanu i fratrima pokazalo je okolno pučanstvo 1953., kada je vlast u svojoj antiteističkoj politici htjela rasprodati na dražbi samostanska imanja što je spriječeno pravom pobunom u narodu. Franjevački red ima svoje povjesnike, fratre od kojih su neki i proveli dio svog života u Visovcu. Medu njima je istaknuti fra Gašpar Vinjalić (+1781.), fra Stjepan Zlatović (1831. – 1891.), fra Petar Bačić (+1931.). U naše doba samostansku povijest istražuje fra Josip Soldo na čijim se istraživanjima temelji i ovaj tekst.

Ni samostan ni njegova crkva ne pripadaju prvorazrednim arhitektonskim spomenicima u Dalmaciji. No, po svojoj sljubljenosti s krajolikom, kao cjelina u kojoj se nadopunjuje priroda s dijelom ljudskih ruku, samostanski sklop se ubraja u najljepše ambijentalne cjeline, zajedno s pustinjačkim stanom Blaca na Braču zaklonjenim pod liticama u osami. Raskoš prirodnog okvira može se usporediti s okolinom benediktinskog samostana Sv. Marije na Mljetu, smještenim također na otočiću usred jezera. Po položaju na otočiću blizak je samostanu na otočiću Košljunu u zatvorenoj uvali na otoku Krku.

Samostan Gospe Visovačke spomenička je cjelina zajedno sa zaravnjenim otočićem na kojem je podignut. S vremenom, posebno potkraj XIX. stoljeća, otočić je proširivan nasipavanjima; oplemenjen je raznovrsnim raslinjem; na njemu je uz povrtnjake, voćnjake i perivoj s tamarisima, bambusima, oleandrima, skoro pravi botanički vrt u kojemu uspijevaju i egzotične stabljike; uokviruju ga stabla, posebno jablanovi, vrbe i čempresi koji s crkvenim zvonikom ocrtavaju njegovu naočitu fizionomiju.

Sama crkva Gospe Visovačke po svojoj opremi i po svom izgledu, posebno po svojim baroknim oltarima doseže estetsku razinu crkava u gradskim predgrađima. Franjevački samostani, oni nastali nakon velikih migracija u XVII. stoljeću, poput onih u Makarskoj krajini, odaju izvjesnu crtu rustičnosti, s jednom posebnom ruralno - urbanom poetikom koja je podudarna značaju samih franjevaca i nadošlog pučanstva. Takva je i ova visovačka crkva. Nema u njoj baš vrhunskih, a ni veoma starih umjetnina koje bi bile djela posebno poznatih majstora, no treba naglasiti da se ova crkva nalazi podalje od obalne fasade, u zaleđu, gdje su većina svetišta tek male kapele od kojih je veliki broj bio donedavno prekriven kamenim pločama. Ovo nije obična seoska crkva. Visovačko svetište siromašnom hodočasničkomu svijetu djeluje zadivljujuće s mramornim oltarima u ponutrici, teškim srebrnim svijećnjacima, raskošnim obrednim ruhom, sa svirkom orgulja kojih, dakako, nema po selima. Samostan je za sav taj siromašni puk funkcionirao kao slika uzvišenog i lijepog. Nazivi Pozdravljanje za mjesta vrh brine s jedne i druge strane Visovačkog  jezera označavaju mjesta gdje zadivljeni i pobožni puk klekne kad se ukaže plavo prostranstvo s otokom i Gospinom crkvom. Dakako, najštovanija je svetinja slika Gospe Visovačke. Na slici je prikazana Bogorodica i Dijete kojoj su sa strane sv. Franjo i sv. Ivan Krstitelj. Na slici je naznačena i godina 1576. Istina, ne radi s o prvorazrednoj umjetnini s estetskog gledišta. Impregnirana je, međutim, molitvama. Koliko je nada i ufanja upila ova slika, koliko je u njoj upisanih šapata? Nad njom su vješali pozlaćene i optočene krune; žene i djevojke darivale su joj svoj nakit; otkidalo se doslovno od grla. Nevješti meštri utiskivali su u srebrnim limovima, što su se izlagali uz Gospinu sliku, prikaze očiju, ruku, obo¬ljelih dijelova tijela; naravno, najviše je likova dječice u povojima; česti su prikazi blaga - stoke sitnoga i krupnoga zuba, jer njihova je bolest pogubna za pastire i ratare. Uz sliku se vežu priče i predaje, pa tako i ona o poturici Hoviću koji je htio probosti Gospinu sliku, ali se nož okrenuo na njega i ubio ga.

Tradicija bi htjela da je slika Gospe Visovačka podrijetlom iz Bosne, iz Kraljeve Sutjeske, da su je donijeli pribjezi za jednog od mnogobrojnih hrvatskih egzodusa. Više je takvih hrvatskih paladija, drvenih svetinja koje se nije zaboravilo ponijeti u bijegu, pri napuštanju domova. Funkcioniraju tako u pučkoj svijesti kao svojevrsni objekti prijelaza iz izgubljenog zavičaja u novi. Po tome je slika ove Visovačke Gospe srodna Gospi Sinjskoj koja je, vjeruje se, prenesena iz Rame u Bosni. Pamti se da je ikona u crkvi Gospe od Dobrića u Splitu prenesena pri bijegu iz Klisa. U bijegu pred Turcima iz napuštenih krajeva prenose se kao uspomene natpisi, reljefi i obredni predmeti; na Ugljanu, primjerice, u župnoj crkvi čuva se kalež što ga je iz Brinja donio modruški biskup Šimun Kožičić-Benja. Kalež što se čuva u Franjevačkom samostanu u Sinju, tvrdi se, potječe iz Rame. Tako su te umjetnine spomeni mnogobrojnih progona i stradanja izbjeglih i pribjeglih. Slika Gospe Visovačke prenesena je i za zbjega franjevaca iz Visovca u Šibenik 1648. godine, odakle je ponovno svečano vraćena u Visovac 1876.

Gospi se, dakako, pjevaju pjesme i molitve prihvaćene u narodu. Ispjevali su ih tamošnji fratri, unijevši u njih svoju pobožnost prema Majci Božjoj. Prisjećamo se poznatog stiha Antuna Branka Šimića: "Marijo, ja u tebi gledam svoju majku". A oni koji sebe smatraju pronicljivijima možda bi tvrdili da naslućuju u Štovanju umilnog lika Bogorodice i zabo-ravljene, neosviještene, sasvim nedužne platonske zaljubljenosti. Ivan Meštrović u spomenutoj pripovijesti opisuje lice lijepe seljanke Stošije koje podsjeća na bizantske ikone. Pjesmu Visovačkoj Gospi posvetio je i fra Petar o. Knežević (+1768.), skladatelj i pisac, u knjizi Pisni duhovne tiskane u Mlecima godine 1765.

I crkva i samostan su se u novije doba mijenjali, na žalost i suviše radikalno. Ipak, svaki pedalj u crkvenoj unutrašnjosti vezuje se uz uspomene i na pojedince, na ugledne rodove iz okolnih naselja, na dobrotvore i junake iz mletačko - turskih ratova, serdare i harmbaše Nakiće, Mijiće, Iviće, Marasoviće koji se tu pokapahu, koji tu ostavljahu i poklone. Za gradnju i opremu osobno su pridonijeli pojedini poduzetni redovnici, ljudi koji nisu imali svoga doma, koji su se odrekli svoga imanja, poklovnivši sva pregnuća redovničkoj zajednici. Poglavito je zaslužan Toma Babić po kojemu se i danas dio samostana zove Babićeva kuća, Babuša. Umjetnine i obredni pribor kupovao se i naručivao kod gradskih zlatara; nabavljao se i u Mlecima. Posebno su mnogobrojni kaleži, jer je trebalo na konjima obilaziti mnoga sela i zaseoke koji nisu imali svojih stalnih dušobrižnika. Neko vrijeme bilo je u samostanu i do šesnaest konja. Moralo se, da se poslužimo današnjim izrazom, izaći na teren, stići do najzabitnijih planinskih zaselaka, obaviti službu Božju, dati posljednju pomast umirućima, utješiti potrebite, sakramentom vezati mladence. Zbog toga je i u popisu obrednih predmeta veliki broj kaleža jer je trebalo u isto vrijeme misiti na različitim, međusobno udaljenim mjestima. Ikonografija je u svezi i s mentalitetom i poslovima okolnog stanovništva; svecu Paškalu, zaštitniku stočara posvećen je poseban oltar sa slikom, podignut milodarima; prikazuje ga i jedan kip.  Na njegov su blagdan pastiri prinosili skrom¬ne darove, svoje proizvode, posebice vu nu. Odatle i veoma rašireno ime Paško medu zagorskim svijetom. Mnogi su predmeti uspomene na pojedince koji su ih nabavili. Na poleđini slike s prikazom Spuštanja u grob zabilježeno je da ju je poklonio fra Filip Orabovac (+1749), dakle onaj poznati domoljub koji je čamio u zloglasnoj mletačkoj tamnici Sorto i plombi i preminuo u izganstvu, čija je knjiga Cvit razgovora naroda I Jezika illričkog ali rvackoga godine 1747, javno spaljivana diljem Dalmacije. U samostanskoj zbirci izložena je i sablja koja je, tvrdi se, pripadala opjevanom junaku iz mletačko - turskih ratova, mrkom Vuku Mandušiću kako ga spominje Njegoš.

U crkvi i samostanu istaknut je niz natpisa. Na jednom od njih, pisanih bosančicom, čita se: „Nek se znade ovdl leži m. o. p. f. Štipan Skopljanin vikario biskupa Bosne 1610." Natpisi spominju nadnevke gradnji pojedinih dijelova samostanskoga sklopa i crkve. Na ulazima u ćelije su i navodi iz Evanđelja koji funkcioniraju kao napovijedi jer, dakako, i redovnici su ljudi koje salijeću kušnje. Jedan natpis uklesan ponad praga, na ulazu, na stubištu upozorava da je vino isprva stvoreno ne za pijanstvo već za veselje. VINUM IN ILCUNDITATEM CREATUM EST NON IN EMBRIETATEM AB INITO. Čamotinja, koja je grješna, a opet tako ljudska, ne može mimoići redovnike i svi su suglasni kako mora da je posebno tjeskobno zimi, o čemu pišu i Valentino Lago i Ivan Aralica opisujući samostan. Treba vjerovati ne samo kronikama već i književnicima koji se znaju unijeti u ljudske duše pa evo citata iz Araličina romana Put bez sna:

"Koliko je god Visovac pitom komad zemlje na širokoj rijeci, kad su dani topli i lisnata zemlja, u proljeće i ljeto, bliz i onima koji su na obalama i koji izdaleka dolaze, u zimi, kad pute do njega zaviju snjegovi, pritisne mraz i blato, a bura zapuhne, podigne valove i ne izlazi Iz jablanovih krošanja, on je pusti otok na kraj svijeta, u čije žitelje, premda su se sami odlučili na samoću, ulazi Čamotinja. I da ih izgubljenost u svijetu ne povezuje s onim koji nad svijetom staji, ni zimsku noć tu ne bi prenoćili.

A pohoditelj iz Ravenne tu je već deset dana noćivao. Na katu uske duguljaste kuće, na kojemu su svi spavali. Na nj se penjalo drvenim ljestvama, koje bi se podigle i uvukle u kuću, kad bi se svi na kat ispeli, da noću ne bi došli razbojnici i našli stepenice po kojima će uljesti u njihov san. Sitna mjera opreza, ali dovoljno govori kako se tu živjelo."

Otočić je pravo mjesto za kušnje, izdvojen širokim vodenim prostranstvom, bez ijednog naselja u vidokrugu. Tu novaci provode cijelu godinu u kojoj iskušavaju sami sebe: jesu li dorasli redovničkom zvanju. Pri molitvi tijekom ručka, dakako kao i u ostalim samostanima, braća se prisjete i onih svojih redovnika koji su preminuli na taj dan. Tako su i ovdje sa živima i mrtvi, prisutni u duhu, nekoć pokopani ispod grobnih ploča u crkvi, pokrivenih - prava je šteta - polaganjem novog, postojećeg poda. Samostan ima svoje predaje i priče koje se ne povjeravaju neupućenima, pa se tako pamti da je tijelo jednog od subraće koji je bio na glasu svetosti, nađeno neraspadnuto. Nije se ispunila želja duvanjskog biskupa fra Pavla Dragićevića da ga pokopaju u ovoj crkvi, što iskazuje u pismu s nadnevkom 28. siječnja 1770. godine: "Svega vrimena života moga najveća mogu reći moja misao i želja jest bila, da najposllje radim kakogodi ostaviti moe mrtve kosi u u kući te B.DM. dl sam u mladosti mojoj ditetom i djakom svako dobro primio"

U samostanu je veoma bogata knjižnica s knjigama na latinskom, talijanskom i hrvatskom. Popis knjiga, pisanih latinicom, glagoljicom i bosančicom, ujedno je i duhovni inventar redovnika koji su te knjige čitali, kupovali i čije su sadržaje prenosili. Medu rijetkostima valja spomenuti i pet inkunabula. Medu njima posebno je zanimljiva ona s Ezopovim basnama, bogato ilustrirana; tiskao je u Bresciji 1486. godine poznati tiskar Bo-ninus de Boninis de Ragusia - Dobriša Dobričević rodom iz Lastova. Mnogo je rukopisnih knjiga, medu kojima su i one franjevačkog historičara Gašpara Vinjalića (+1771.). Sačuvana je i trojezična gramatika hrvatskog, talijanskog i latinskog jezika štono ju je u XVII. stoljeću sastavio fra Andrija Bujaš iz Doca (Šibenik). Od rukopisa osobito je zanimljiv priručnik crkvenog pjevanja iz XVIII. stoljeća. Tu su i početnice iz kojih su đaci sricali prva slova. Na Visovcu je djelovala niža škola (gramatika) i niži razredi gimnazije dok se nije u XIX. stoljeću osnovala fratarska gimnazija u Sinju. Posebno je bogat arhiv. Samo turskih isprava je više od šest stotina. Iz dokumenata se dade rekonstruirati život samostana, seobe pučanstava, ali i svakodnevni život jer je trebalo održavati gospodarstvo, očuvati namrijeto, čuvati se od tuđih posezanja u posjede; moralo se i parničiti sa seljacima zbog prava na ispaše, na sječu šume; sporiti se s pojedincima koji su ugrožavali samostanska prava vezana uz prijevoz putnika preko rijeke, gradnju i rad mlinova, te valjaonica i stupa za obradu sukna. Mletačke vlasti priznavale su redovnicima pravo na ribolov u Visovačkom jezeru. Naravno, samostan se doživljavao ne samo kao mjesto svetišta i proštenja već i kao cilj pljačke, pa je trebalo biti na oprezu od lupeža i nasilnika, ne samo Turaka, već i hajduka iz okolnih sela.

Prvi dio teksta Krka - prostorno vremenski okvir pročitajte klikom OVDJE.